Abundan d.o.o.

Malina (Rubus idaeus)

Prirodno stanište maline rasprostire se u šumama i na čistinama od nizina do subalpskih predjela. Malina je kao divlja biljka bila poznata još i starim Grcima i Rimljanima. Upotrebljavali su je kao hranu i lijek. Stari rimski pisci čak navode da su će već u 4. stoljeću počeli uzgajati kao vrtnu biljku. Kasnije, početkom 19. stoljeća londonsko hortikulturno društvo navodi čak 23 sorte malina.

Maline mogu roditi jednom ili dva puta godišnje. Kod sorata koje rađaju jednom godišnje, cvjetni se pupoljci počinju razvijati u rujnu i listopadu na jednogodišnjim izbojcima. Iz njih se u proljeće naredne godine razviju cvjetovi i plodovi. Kod sorata koje rađaju dva puta u vegetacijskoj sezoni, cvjetni se pupoljci formiraju na vrhovima izbojaka već u proljeće. Ti pupoljci procvjetaju i rode u jesen. Često jesenski rod imamo do prvih jesenskih mrazova. Na kraju zriobe se vrh na kojemu su plodovi posuši, pa ga zato odrežemo. Narednog proljeća ćemo na tom izdanku imati drugi rod koji će doći u isto vrijeme kada i rod jednorodnih vrsti.

Nakon rano-proljetnog roda se izboji jednorodnih i dvorodnih sorata maline posuše. Dvaput rodne maline možemo uzgajati također i u jednogodišnjem proizvodnom ciklusu, u kojem maline nakon proljetnog roda porežemo do tla.

Žute maline su nastale mutacijom između nekoliko vrta (Rubus idaeus, R. strigosus i R. occidentalis). Rast i rodnost žutih malina su srednje bujni. Plodovi su blijedo do zlatno-žuti, vrlo čvrsti, međutim često se drobe, odnosno raspadaju na pojedinačne plodiće koji sastavljaju zbirni plod. Okusom su vrlo slične crvenim malinama. Većina žutih sorata rodi dva puta u godini.

Crna malina Rubus occidentalis je autohtona u Sjevernoj Americi. Od crvene maline razlikuje se po boji i obliku plodova te rastu same biljke. Snažni izbojci su vrlo trnoviti, tamno crveni te prekriveni sa plavičasto-sivim slojem. Plodovi su crni, s nijansom ljubičaste te okrugli, mali, tvrdi i vrlo postojani. Okus je vrlo ugodan i aromatičan.

Purpurna malina je križanac između crne i crvene maline. Uzgaja se najviše u sjeverozapadnom i srednjem dijelu Sjeverne Amerike.

Japanska malina Rubus phoenicolasius autohtona je u srednjoj Kini. Zbog povoljnih uvjeta za rast proširila se i po Europi. Po načinu rasta slična je crnoj malini i kupini, ali su joj plodovi oblikom i okusom sličniji crvenoj malini.

Malina dobro uspjeva u područjima sa 700 do 1000 mm padalina godišnje. Ona je biljka umjerenih temperatura, koje ni ljeti nisu previsoke, a zimi ne padaju ispod -22^ºC. Odgovaraju joj zračne struje u brdovitim i gorskim krajevima. Njezin uzgoj u nasadima je moguć do 1000 metara nadmorske visine. Primjereni su sunčani južni, jugozapadni i jugoistočni položaji. Provjetreni lokacije su poželjne zbog osjetljivosti maline na bolesti izbojaka i plodova koje nastaju prije svega zbog visoke vlage unutar grma. Zbog iznimno kasnog cvjetanja, na njih proljetni mraz nema nikakvog utjecaja. Unatoč tome što tijekom zime malina podnese vrlo niske temperature, često se dogodi da zbog slabo dozrelog drva u toploj jeseni ili izrazitih oscilacija u temperaturi u kasnoj jeseni rodni izdanci pozebu.

Maline ne smijemo posaditi u sjenu, nego na prozračeno i osvjetljeno mjesto, jer i u prirodi raste na takvim mjestima. Zahtjeva laka do srednje teška, duboka i zračna tla, bogata humusom i hranjivima. Kiselost bi trebala biti između pH 5,5 i 6,5. Svim tim zahtjevima trebalo bi ugoditi ne samo u intenzivnoj proizvodnji, već i kod kuće, u vrtu. Zemlju trebamo dobro gnojiti. Poželjno je gnojenje stajskim gnojem ili nekim nadomjestkom za njega, i obzirom na opskrbljenost tla hranivima također dognojavanje mineralnim gnojivima, prije svega kalijem i fosforom. Nasade je na lakšim tlima (nužno) potrebno navodnjavati.

Malina je samooplodna ili djelomično samooplodna biljka. Cvjetovi tvore puno nektara i zato je vrlo medonosna i najbolje privlači pčele od svih jagodičastih vrsta.

Postoje mnogi uzgojni oblici (jednostruka potpora na žici, dvostruka potpora na žici, V-oblik, T-oblik...), ali kod nas je najčešći uzgoj na žičanoj potpori.

Trajnost nasada meline je od 8 do 15 godina, ovisno o načinu proizvodnje. Manje intenzivne nasade na istoj površini uobičajeno obnavljamo nakon 12 do 15 godina, a one intenzivnije već nakon 7 do 8 godina. Uz uobičajene načine uzgoja, zadnjih se godina pojavljuju i novi načini uzgoja- u jednogodišnjim nasadima te izvan tla (u loncima). Nasade van tla obnavljamo svake 3-4 godine.

U zadnjih 15 godina se u Europi snažno širi bolest korjenovog sustava maline: crvenilo korijena maline (Phytophthora fragariae var. rubi). Jedino što možemo s tehnološke strane učiniti da tu bolest ograničimo je sadnja malina u lonce ili na visoke grebene od bogatog humusnog supstrata. U područjima sa vrlo humidnom klimom, ili ako želimo vrlo rani prinos, nasade prekrivamo plastičnim tunelima. Tuneli štite biljku od padalina koje su glavni uzrok bolesti plodova i izdanaka.

Kupina (Rubus fruticosus)

Autohtone vrste kupina raširene su po cijelom svijetu, a najviše na sjevernoj hemisferi u Europi i Sjevernoj Americi. Većina vrsta je listopadna, samo neke su zimzelene. Najstariji pisani izvor o kupinama potječe još iz stare Grčke, iz 3. stoljeća pr. Kr. Sa oplemenjivanjem kupine najviše se bave u SAD-u.

Sorte bez trnja su, s obzirom na klimu i temperaturu, više osjetljive, čak više nego maline. Uspjevaju na toplijim, takozvanim vinogradarskim položajima, u brdovitim krajevima, do 800 metara nadmorske visine. U hladnijim predjelima treba ih saditi na manje izložene položaje, kao što je uz zid koji ih štiti od niskih temperatura i vjetra. Na većim nadmorskim visinama treba izbjegavati sjeverne položaje, a u nizinama pretople južne položaje.

Kupina zahtjeva umjereno toplu klimu bez krajnosti. Dobro dozrelo drvo podnosi temperature do -20^ºC. Niske proljetne temperature joj ne predstavljaju opasnost jer kasno cvate. Za dobar rast traži dugoka i dobro pripremljena i pognojena tla, sa pH od 6 do 6,5.

Kupina je većinom samooplodna. Kod međusobnog oprašivanja sorata su prinosi veći, zato u nasadu treba imati više sorata i pčele kao oprašivače.

Trajnost nasada je od 10 do 15 godina. Kupina rodi izuzetno dugo - plodove beremo od 6 do 12 tjedana (od sredine srpnja do rujna), ovisno o vremenskim uvjetima.

Kod kupine vršimo zelenu rezidbu ili pinciranje. Bočne izdanke na rodnom izdanku kratimo na 1 do 3 pupa.

kupine sorte Loch ness

kupine sorte Thornfree (bez trnja)

Križanci maline i kupine

Križanci između ove dvije voćne vrste su nastali križanjem kupine kao majke i maline kao oca ili obratno. U neke su križance unesene i neke druge vrste kupina. Većina križanaca nastala je u SAD-u. Među najpoznatijima su loganberry i tayberry (križanci maline i kupine), boysenberry (križanac između loganberry, maline i kupine), youngberry (križanac između loganberry i dewberry) i bedford giant ( križanac kupine i maline). Kod nas se najviše uzgaja tayberry. Rastom je sličan kupini. Izbojci i peteljke listova i grozdova su gusto trnoviti. Plod je bojom sličniji malini, a oblikom kupini. Okus je slatko-kiselkast i aromatičan.

Više o rezidbi maline, kupine i njihovih križanaca možete pročitati ovdje.

tayberry

loganberry

boysenberry

youngberry

dewberry

bedford giant